Biciklistički egzistencijalizam

Sjedeći položaj na wc školjki nešto je na što mi je oduvijek otpadalo dosta vremena. U posljednje vrijeme taj sjedeći položaj zastupljenijji je od onog sjedećeg na biciklu, što nije za pohvalu, ali što je tu je. Jednostavno ne volim raditi takve stvari na silu, čak ni kad mi je sila. I stvarno me zanima koji je kreten za sranje odlučio reći, “Sila mi je.” Sila ti je… šta? Zvuči kao neki politički korektan purgerizam, što objašnjava neke stvari, ali unatoč tome, nikada neću razumijeti. Kako god, sila je i ovaj put bila samnom, pa sam to vrijeme iskoristio kako bih našvrljao što mi je bilo na pameti.

Jedna od stvari je to što neki ljudi nisu u stanju razgovarati s vama dok sjedite na wc školjci i npr. telefonirate s njima. Dakle, razgovor teče glatko sve dok ne spomenete kako upravo, jelte, serete. Vama to nije nikakav problem i vi spokojno serete i dalje, ali oni se odjednom promijene. Postane im neugodno, teško im je pronaći prave riječi i žele prekinuti razgovor dok ne završite vaš “posao”. Neki će otići tako daleko i naći će se uvrijeđenim što ste se usudili razgovarati s njima, dok se u pozadini može razaznati zvuk kako se vaše pomno oblikovane izlučevine graciozno sastaju s površinom vode. Kako god, nisam jedan od onih kojima smetaju tavke stvari, stoga me slobodno zvrcnite.

Druga stvar, ujedno i ona zbog koje pišem ovaj post, jesu mračne i negativne misli koje su me opsjedale u posljednje vrijeme. Prošla godina, biciklistički gledano, bila je jedna od rekordno odvratnih. 2017 nastavila se u istom ritmu. Zima je bila naizgled neumorna; posao mi je počeo uzimati previše vremena; trudio sam se biti dobar otac i pokušavao sam ne biti šugav muž. Kao što ste mogli primjetiti i blog je patio. Imao sam ideja i stvari za reći, ali jednostavno nije bilo vremena. Nedostatak vremena je tema koja se više ili manje provlači kroz posljednje postove, pa tako i ovaj.

Što se bicikla tiče, on je prošao najgore. Pomislio sam kako ću zbog te prisilne odvojenosti još više željeti sjesti na bicikl, ali u periodu u kojem smo bili rastavljeni javile su mi se neke čudne misli. Isprva sam ih jedva primjećivao i nisam im pridavao pažnju, ali ispostavilo se da su bile uporne i postajale su sve brojnije. Od niotkuda su se počela nametati egzistencijalna biciklistička pitanja na koja nisam imao odgovora. Neki glas na vrlo uvjerljiv i staložen način govorio je kako bi se možda trebao ostaviti bicikla. Ionako nemam dovoljno vremena za redovite vožnje, kao nekada. Kako vrijeme odmiče, vremena za vožnje biti će još manje. Ne mogu se sjetiti kada sam posljednji put bio na nekom brdu s biciklom. Možda je tako i bolje. Moram misliti na svoja koljena. Ona definitivno nisu ono što su bila. Trebao bi ih sačuvati za stare dane, ako ih uopće doživim. Nekada sam pedalirao bez obzira na vrijeme i doba dana. Sada mi se previše stvari mora poklopiti da bi uopće sjeo na bicikl. Da ne znam bolje, rekao bih da podsvjesno tražim izgovore da ne vozim. I ja se onda nazivam biciklistom? Trebao bih se jednostavno pomiriti s tim da starim. Želim li biti kao jedan od onih patetičnih sredovječnih likova koji se na svojim skupim biciklima rekreiraju po trim stazama tješeći se da još uvijek mogu biti u formi i povratiti figuru iz svojih 20-ih? Ako imam imalo kičme, trebao bih ostariti dostojanstveno. Uostalom, škemba je znak muškosti. Nema tu nikakve sramot… Molim? Šta?! Ooo, stani mal… koji kurac?!?!!

Bilo je potrebno jako malo da takve misli uhvate maha i počnu zvučati logično. Bilo je krajnje vrijeme da racionalni dio mene obavi jedan ozbiljan razgovor samnom i da golim rukama uguši svaki zvuk koji je dolazio iz onog otrovnog grla.

Slušaj me sad i slušaj pažljivo. Uskoro ćeš imati 37 godina. To uopće ne znači da si star. Pogledaj oko sebe i vidi koliko je ljudi tvojih godina, pa i puno mlađih, koji su dignuli ruke od sebe i koji izgledaju kao da su u ranim pedesetim. U boljoj si formi nego ikada. Koljena su ti vidjela bolje dane, ali poslužiti će koliko ti budu trebala. To su dobre stvari. Loša je ta da više nemaš svo vrijeme svijeta kao nekada. To znači da pedaliranje neće biti najveći kamen u staklenci, ali možeš se potruditi da ne bude ni pijesak. Uostalom, čak i da imaš svo vrijeme svijeta, zašto bi vozio svaki dan? Nije da moraš nekome nešto dokazati. Kad god sjedneš na bicikl, možeš ga voziti kako želiš, gdje želiš i, gotovo, koliko želiš. To je sasvim u redu. Sve dok to ne radiš na električnom biciklu. Sada završi ovaj jebeni post, obuci nešto na sebe i idi voziti taj prokleti bicikl!

Nakon ovog govora uspio sam još čuti kako moj racionalni Ja otvara pivo i umorno si mumlja u bradu, “Ovaj posao nekada nije bio ovoliko zahtjevan. Sada uvjeravanje nikada ne prestaje, kao da sam u ženi… I ovo jebeno pivo je toplo!”

2 Komentara

  • Krunoslav

    09/03/2017 u 4:38 Reply

    U sridu!!!

    • Neradnik

      09/03/2017 u 16:26 Reply

      Koji dio? I nemoj reći ‘srednji’.

Objavi komentar