Forgive me father, for I have single speeded

Jesam li ikada spomenuo kako je hrvatski šugav jezik za igre riječima? E pa jeste. Ali nisam ovdje zbog toga već kako bih rekao: “Obožavam miris svježeg Frontline ulja za mokre uvjete na novim single speed pogonskim dijelovima. Ujutro.” To znači da je stiglo vrijeme za novi lanac i lančanike. S obzirom koliko težak život su imali, mogu reći da su dijelovi izdržali poprilično dugo. Pri tome prvenstveno mislim na lančanike, jer lanci bi uvijek posrnuli puno prije. Iznenadio me Renthalov aluminijski SR4 koji se tijekom svog životnog vijeka našao na nekoliko bicikala od kojih su svi redom bili jednobrzinci. Tek je nedavno počeo davati znakove umora. Lanac je također bio za otpis, kao i stražnji Surlyjev čelični lančanik koji je bio u lošijem stanju od Renthalovog aluminijskog. Pripisao sam tu neobičnu pojavu malom broju zubi na lančaniku.

Fotografija: Neradnik

Ovo je ujedno bila savršena prilika da se ostavim patnje s jednom brzinom i da uložim u neki 1×11 pogon. Zahvaljujući relativno jeftinim pogonskim grupama barem sada to nije neki poseban financijski pothvat. Stoga sam uložio u identične, ali friške, SR4 i čeličnog Surlyja kakve sam imao, i u KMC lanac. Kako bih zapečatio svoju single speed sudbinu, stražnju glavčinu zamijenio sam novom Hope Pro 4 Single Speed. 88 točaka prihvata je nešto na što ću se lako naviknuti. Zvuk je druga priča, ali znao sam što kupujem jer ovo nije moj prvi Hope. Bilo bi lijepo imati potpuno tih bicikl, ali Onyx mi se nikako ne uklapa u proračun. Znam, govorim o potpunim krajnostima, ali ako ne mogu imati nečujnu glavčinu, onda ću imati najglasniju. Pretpostavljam da bih mogao filozofirati što to govori o meni, ali ovo nije post za psihološku samoanalizu.

Fotografija: Neradnik

A možda ipak jeste. Jer, kako u današnje vrijeme reći nekome da vozite brdski single speed, a da se taj netko ne zapita što točno nije u redu s vama? Pretpostavljam da većina ljudi gleda na jednobrzinski hardtail samo kao na nešto što izgleda lijepo jer nema ružnih i prevelikih lančanika, te kojekakvih mjenjača koji vise s rame. Ali gotovo nitko ne uzima ozbiljno ideju da zapravo vozi takav bicikl bilo gdje. Osim možda po gradu.

Zašto se ja još uvijek patim s jednom brzinom? Pogotovo danas, kada su brdski bicikli na vrhuncu svog tehnološkog razvoja. Bez obzira na marketinške gluposti i poneki novi standard/mali evolucijski korak, teško je da će bicikli tehnološki osjetno napredovati u slijedećih desetak godina. Voziti hardtail s krutom vilicom i jednom brzinom stoga se čini vrlo nelogično.

Ne činim to zato jer sam protiv sistema ili zato što sam Zen biciklist. Ne radim to iz protesta zato što mi se ne sviđa smjer u kojem ide većina biciklističke industrije ili zato što sam protiv previsoke tehnologije. Nisam niti brdski hipster, unatoč flanelskoj košulji i bradi. Možda ima nešto u onoj patnji koju sam spomenuo. Mora biti nekakve patnje u životu, inače život i nema nekog smisla. Dobra stvar je to što mogu birati način na koji ću patiti; mnogi nisu toliko “sretni”.

Jedna brzina zahtjeva puno snage i energije. Ne ostane gotovo ništa za suvišne gluposti. Također, nema shiftera i lančanika koji bi odvlačili pažnju ili poslužili kao “sredstvo spašavanja”. Nema obitavanja između brojnih lančanika kazete. Vozite onako kako možete i koliko možete. Rezultat je iskren način vožnje gdje ste prisiljeni biti vrlo prisutni. Kada to tako sročim ispada da tu ipak ima nekakvog Zena, iako ga ne pokušavam svjesno postići.

Bicikl kojeg vozim je i rezultat pokušaja da svedem što više stvari u životu na ono najosnovnije što mi je potrebno, tj. da izbacim sve suvišno. Zato je taj bicikl hardtail, ima jednu brzinu i flat pedale. Kruta vilica nije rezultat selekcije, već je tu jer si trenutno ne mogu priuštiti onu koja nije kruta. Nadam se kako sam ovime uspio objasniti moje razmišljanje o jednoj brzini većini onih koji me smatraju idiotom i vrlo malom broju onih koji ne dijele njihovo mišljenje. Nije da će me to držati budnim tijekom noći.

Kada već pišem o novim dijelovima koji su završili na Unitu, skrenuti ću s teme i iskoristiti ću ovu priliku da napravim mali apdejt, jer bilo je još promjena od posljednjeg puta kada sam pisao o njemu.

Apex Collage
Fotografija: Neradnik

Elem, Renthal je zamijenio RaceFace. Atlas mi nikako nije sjedao, pa sam se vratio onome što znam i na što sam navikao. Novost je što je Renthal produljio Fatbar u 35 verziji na 800 mm, u odnosu na 780 mm običnog Fatbara. Još ga nisam skratio, što ne znači i da neću. Potrebno je još kilometara s njim prije nego izvadim oštre predmete. Lulica je Renthalov Apex 35 s 50 mm duljine. Nije bilo prijeke potrebe za tom promjenom jer s AEffectom je sve bilo u savršenom redu; Apex sam kupio potaknut OKP-om kako bih kompletirao Renthalov kokpit. A i zato što je u pitanju CNC seks.

Fotografija: Neradnik

WTB Volt je odličan sic. Vrlo udoban, s obzirom koliko je tanak i kompaktan; pogotovo u usporedbi s foteljama kakve su bilo Pure i Vigo. Ako se moja guzica pita, Volt je vjerojatno najbolji WTB na kojemu je sjedila. Samo kada bi bio malo širi. Ovako se cijelo vrijeme klackam na sjednim kostima, što nakon sat vremena postane naporno. Rješenje bi bilo uzeti širi Volt pošto ih WTB pravi u tri širine, ali već dugo me zanimao Chromagov Trailmaster kojeg su jednoglasno nahvalili. Pa sam radoznalo investirao u Chromaga, točnije njegovu DT (Durable Top) verziju. Neznatno je širi od Volta i kada sam ga se dočepao na prvu mi se učinilo da ovom zamjenom nisam napravio ništa, ali to ipak nije bio slučaj. Trailmaster je nešto drugačijeg oblika na dijelu izloženom guzovima; ravniji je od Volta, tako da su mi sjedne kosti na ravnoj plohi. Trailmaster je i osjetno dulji od Volta. Ta duljina vrlo je korisna na usponima, ali kada imate jednu brzinu na usponima ćete rijetko biti u kontaktu sa sicem, tako da tu prednost neću osjetiti.

Fotografija: Neradnik

Osim sica, promijenio sam još jednu stvar koja se može smatrati bitnom. Unit je došao sa Maxxisovim Ardentima 2.25 širine. Što se tiče stražnje gume mogu živjeti s malim Ardentom; lako se kotrlja i predvidljivo slabo drži prilikom malo jačeg skretanja. Za prednju gumu htio sam nešto s više bočnog držanja, a da ne moram vući sa sobom nekog iz Minionove obitelji ili High Rollera Drugog. Sasvim je dovoljno što imam jednu brzinu. Aggressor se pokazao kao idealan gumeni kompromis. Možda mu ime upućuje na to, ali ipak nije toliko agresivan kao DHF, DHR 2 ili HR 2. Što niti jednog trenutka ne znači da sam zakinut s bočnim držanjem. I kao plus, Aggressor se kotrlja puno lakše od navedenih guma.

Ima još nekih promjena koje bih volio napraviti s vremenom. Neke svestrane gume za sezonu jesen/zima? Obruče ću voziti dok ih ne sahranim, iako su u pitanju dva nakovnja; vilica čeka bolje dane, kao i kočnice. Sviđa mi se Magurina ideja o različitom broju klipova na prednjem i stražnjem kaliperu. Ali do slijedećeg značajnijeg apdejta proći će još dosta vremena i postova. Kako kažu, “Do tada ‘ko živ, ‘ko mrtav. Vjerojatno će biti više onih mrtvih.

Naslovna fotografija: Surly

Nema komentara

Objavi komentar