La vita è bella

sum of all parts
Fotografija: Ross Measures

Jeste li ikada razmišljali o životu bicikala?

Ili ste ih cijelo vrijeme uzimali zdravo za gotovo? Pretpostavljam kako su za većinu ljudi bili samo sredstvo za transport, rekreaciju ili vrlo skup ovisnički hobi. Možda ste imali i entuzijastičniji pristup, pa su bicikli za vas bili sredstvo oslobađanja. Ili koji god pretenciozni izraz upotrebljavali ljudi koji se shvaćaju preozbiljno. Ali ne vjerujem da je puno ljudi razmišljalo o životu te hrpe dijelova na kojoj povremeno sjede.

Potrebno je puno truda kako bi nastao bicikl. Pojednostavljeno rečeno, sve počinje duboko u slojevima zemljine kore gdje se nalazi željena ruda do koje je potrebno doći nasilnim putem; zatim je složenim procesom potrebno iz rude izdvojiti ono korisno i u tu smjesu dodati još ponešto; na kraju iz vrele bezoblične taline treba oblikovati cijevi tako da jednog dana neki umorni Tajvanski zavarivač može istima udahnuti život. Našem biciklu, koji je upravo ročen na zavarivačkom stolu, neće biti jasno što se upravo dogodilo, a već će završiti u peći, nakon čega će ga obojati i na njega naljepiti gomilu naljepnica, staviti na njega kotače i hrpu drugih dijelova koje nikada prije nije vidio, ali imao je predosjećaj kako će se s njima dobro slagati. Ali prije nego je uopće uspio vidjeti svjetlo dana, završio je u kutiji.

Nije siguran koliko je dugo bio u njoj, ali činilo mu se kao cijela vječnost. Baš kada je počeo gubiti svaku nadu, kutija se otvorila i prvo što je vidio bilo je neobrijano lice nekog čovjeka masnih ruku koji je bazdio na pivo. Izvadio ga je iz kutije, objesio ga je na nekakvo postolje i počeo šarafati po njemu. Dotegnuo je sve šarafe, podesio stražnji mjenjač, podmazao lanac, napumpao gume… I ulaštio ga. Zatim ga je spustio na kotače i odgurao ga u neku veliku prostoriju, punu bicikala poput njega.

Ali entuzijazam je vrlo brzo splasnuo, jer su svi bicikli bili vrlo depresivni i općenito, loše društvo. Bio je poput psića u šinteraju.

Čamio je tako neko vrijeme dok u trgovinu niste ušli Vi. Kada ste ga ugledali, za vas više nije postojano niti jedan drugi bicikl u trgovini. Bila je to nastrana ljubav na prvi pogled popraćena ljigavim soundtrackom iz osamdesetih. Sada ste još samo trebali skupiti dovoljno novaca kako bi ga kupili, odveli kući i počeli konzumirati vašu vezu. Ali pošto ste bez novaca, do tada će proći još neko vrijeme.

Kada je napokon osvanuo taj dan, nitko nije bio sretniji od vašeg bicikla. Vjerovao je kako će od tog trenutka početi jedno divno razdoblje u njegovom životu.

Tako je i bilo. Barem slijedećih tjedan ili dva, dok se nije ispostavilo da niste u potpunosti zadovoljni nekim od dijelova na vašem najdražem biciklu. Pa ste promijenili sic i pedale. Stavili ste kraću lulicu. Širi upravljač. Bolju vilicu. Skuplji pogon, šire obruče, druge gume… Kada ste završili s njim, bio je to potpuno drugi bicikl. Mislili ste kako je to sada uistinu to i kako više nećete na njemu promijeniti niti jedan dio. Naravno, mislili ste pogrešno. Jer, što ste više mijenjali, bili biste manje sretni. Osim toga, počeli ste više vremena provoditi gledajući druge bicikle, nego što ste provodili s vašim biciklom.

I tada ste jednog dana naprasno i bez objašnjenja odlučili vaš bicikl zamijeniti drugim. Nije da mu je pri tome išta falilo. Baš suprotno, bio je i predobar za vas. Ali vi ste odlučili i preko noći ste ga zamijenili drugim biciklom. Tako je on zapostavljeno čamio čekajući da se netko javi na oglas preko kojeg ste ga prodavali, dok ste vi svu svoju pažnju usmjerili na vaš novi bicikl. Koji je također bio predobar za vas.

Nakon nekog vremena netko se javio na vaš oglas, došao, pogledao, probao, platio i odvezao se na njemu. Mislili ste kako ste sretni i kako osjećate veliko olakšanje zbog toga što ste ga se riješili. Da bi nedugo zatim vidjeli fotografije vašeg bivšeg bicikla s novim vlasnikom na stazama na koje ste oduvijek htjeli otići, ali nikada niste. Gledali bi te fotografije i shvatili kako je to ustvari bio jako dobar bicikl i niste se mogli sjetiti koji je točno bio razlog zbog kojega ste ga odlučili zamijeniti drugim biciklom. Sada ste već postajali i malo ljubomorni na redovite forumske apdejtove novog vlasnika.

Kap koja je prelila čašu bilo je kada je počeo mijenjati dijelove na vašem bivšem biciklu. A on to nije trebao raditi jer taj bicikl bio je savršen! Tada su počeli padati i ogorčeni komentari na forumu: “Ta lulica je predugačka za taj bicikl!”; “Tko pri zdravoj pameti stavlja rogove na Renthal?!?!!“; “Te gume su za invalidska tandem kolica!“; “Ako staviš spd na taj bicikl, obuću se u staro, uzeću sjekiru i dolazim! Znam gdje živiš…“.

A to je samo jedna od situacija zbog koje će naš bicikl s početka priče promijeniti još puno vlasnika. U godinama koje slijede biti će učestalo zlostavljan, ukraden, preprodan, rastavljen, loše prebojan, sastavljen, prodan još jednom, da bi na kraju završio kod nekog balavca koji će ga dobiti za sitnu lovu. To je ujedno i najviše što si je mogao priuštiti jer droga je skupa, a u posljednje vrijeme se i teže dolazi do nje.

Posljednje dane života naš bicikl provest će škripeći na relaciji kuća-diler, prije nego što potpuno zapostavljen završi naslonjen na neku šupu iza kuće. Ležati će na kiši i žudjeti će za samo još malo pažnje, za malo zraka u ispucanim gumama, za koju kap ulja na odavno razvučenom lancu.

Jednoga dana njegovo odavno zaboravljeno truplo pronaći će neki tamnoputi lik sa zlatnim zubom i po imenu Rambo, koji će ga pokupiti, ubaciti u tamića i odvesti se u nepoznatom smjeru.

Nije li život divan?

Nema komentara

Objavi komentar