Man down

Pravit ću se kao da nije prošla cijela vječnost od posljednjeg pravog posta i kao da se ništa nije dogodilo. Ali dogodilo se ponešto. Idem nekim “redom”.

Započet ću post citirajući jednog vrlo pokojnog profesionalnog jebivjetra, ateista, buntovnika i, ponekad, komičara. Jednom je napisao: “Kada ste tinejdžer nemate pojma o ničemu, a da to ni ne znate. Kada ste u svojim dvadesetima još uvijek nećete znati ništa, ali sada ćete to barem znati. Kada stignete u tridesete znati ćete, ali toga nećete biti svjesni. U četrdesetima ćete znati i znati ćete da znate. Kada napunite pedeset vrijeme je da se malo zabavite.”

Dok sam čekao pedesetu obavio sam nekoliko stvari: operirao sam koljeno, počeo sastavljati još jednu puzlu inspiriranu biciklima, negdje izgubio sedam kilograma, navukao se na Fallout 4 i kupio karbonsku full suspenziju. Oukej, ovo posljednje je besramna laž, ali sve ostalo se više-manje-nažalost dogodilo.

Spomenuo sam Carlinovu izreku prije nekoliko rečenica jer sam u svojim tridesetima i nisam znao da zapravo znam slušati svoje tijelo. Trebao sam mu dati priliku i dovoljno vremena da se samo oporavi. Ali, iz nekog razloga, žurilo mi se leći pod nož u nadi da će to prije riješiti moje probleme. Što je još besmislenije kada znamo da koliko god neku operaciju nazivali rutinskom, moguće komplikacije uvijek su prisutne.

Na moju sreću, nije došlo do nikakvih komplikacija i operacija je prošla vrlo brzo. Kada je doktor zavirio u unutrašnjost mog koljena na glas je ustanovio da je ta operacija bila nepotrebna. Dobro, ne tim riječima, ali mogao sam pročitati između redaka jer nisam bio pod sveopćom anestezijom. Naime, moja hrskavica je u dobrom stanju, ali je suviše mekana što mi povremeno stvara probleme. Što znači da i nije u tako dobrom stanju. Navodno, lijeka nema. Osim ako ste vrhunski sportaš ili dovoljno bogati da si možete priuštiti prestižne preparate.

Drugim riječima, da sam imao više povjerenja u svoje tijelo, a manje u medicinu, mogao sam izbjeći operaciju i sve što prati takve pothvate. Bez obzira na to što nisam imao priliku zaviriti u svoje koljeno iz prve ruke.

Ako imamo nekih zdravstvenih problema prebrzo trčimo (ili šepamo) doktorima, umjesto da malo uključimo mozak i razmislimo možemo li sami učiniti nešto, jer najčešće i možemo. Npr. možemo promijeniti prehranu, uzeti odmor, preseliti se, promijeniti posao, početi vježbati… Što god je potrebno. Jer sve što sam nabrojao, kao i mnoge stvari koje nisam, mala su cijena koju ćemo platiti u usporedbi s izbjegavanjem bilo kakve promjene, a pogotovo u usporedbi s potencijalno nepotrebnim liječenjem koje sa sobom nosi puno veće nepoznanice od izbjegavanja promjena. To što smo uredno otišli doktoru uljuljani u povjerenje prema njima, vrlo često znači da smo samo nalijepili flaster na otvoreni prijelom i nastavili hodati.

Place for puzzle

Pošto sam nekako htio ispuniti prisilno mirovanje, nabavih još jednu puzlu za garažu. Trebala je to biti lijepa prinova prvoj puzli na relativno svježe obojanom zidu, ali kako kažu, “Džabe ste krečili”. Jer dok ovo pišem puzla je napola složena tamo gdje sam ju ostavio. Krivac je Fallout 4.

Moja žena počela ga je igrati i isprva nisam pretjerano obraćao pažnju na tu igru jer uvijek sam izbjegavao beskrajne nelinearne igre s previše mogućnosti i opcija. Onda sam ničim izazvan počeo obraćati pažnju i žena više nije imala previše prilike približiti se liku u igri kojeg je pomno kreirala za sebe.

Walking the dog
Ilustracija: Bethesda

Osim što sam potrošio previše radnih sati tumarajući postapokaliptičnom širom okolicom Bostona u tijelu žene, u posljednjih dva mjeseca nekako sam uspio izgubiti sedam kilograma. Ozbiljno. Nisam varao na vagi. Sedam kilograma za mene je puno jer nemam viška istih. A s gubitkom teško stečenih kilograma izgubio sam i ono malo snage što sam imao.

Nakon svega našao sam se na pola puzle, na pola igre i na pola snage. Kettlebell nisam pipnuo više od mjesec dana, što je puno kada je u pitanju komad gvožđa s ručkom. Na biciklu sam bio treći dan nakon operacije jer sam tako bio pokretniji. Napravio bih poneki light krug po gradu za dobro mog koljena, a da pri tome ne preforsiram nogu i produžim ionako dug oporavak. Da, sada sam počeo slušati što mi tijelo govori. A između ostaloga, reklo mi je da pričekam još malo prije nego se uhvatim swingova.

Kada je vježbanje u pitanju, odvratno mi je teško umjesto ega poslušati tijelo. Ali recimo da mi ide. Dječji koraci. Tek prije tri tjedna vratio sam se donekle strukturiranom mukotrpnom poslu vraćanja izgubljenog. Baš tu negdje pala je i prva “prava” vožnja nakon operacije, sa usponima, s jednom brzinom, s prirodom oko mene i sve to. Ugodno sam se iznenadio jer bio sam u puno manjoj banani nego sam očekivao. Barem što se bicikla tiče.

Što je mala utjeha kada znam da je sve moglo proći puno bezbolnije.

Fotografija: Neradnik

Dakle, ako slučajno niste uspjeli razabrati što sam želio reći, ponovit ću još jednom. Slušajte. Svoje. Jebeno. Tijelo. Puno je pametnije od vas.

Naslovna ilustracija: Fallout 4

Nema komentara

Objavi komentar