Samo da ne bude rata

Čelični hardtail. 29″. Perpetualni lockout. Jedna brzina. 32:15. Bol. Pluća i sadržaj želuca u grlu, ne obavezno tim redom. Nekoliko dobrih ljudi. Osmjeh u sebi. Ali premotajmo film mjesec dana unazad do trenutka gdje se naš junak uhvatio kako se pretvara u ono čega se najviše bojao. Ali ne, nisam se pretvorio u ženu već u tipičnu osobu zarobljenu između posla i kuće. Ono malo slobodnog vremena koje uspijem oteti iz ralja uobičajenog života, ne uspijevam iskoristiti za bilo što vezano za bicikl jer mi osim dovoljno slobodnog vremena nedostaje i energije. Odakle je samo došao sav taj umor? I gdje je bio prije? Da, bio sam nešto mlađi i imao nešto manje obaveza, ali unatoč tome, sada mi je jako teško sastati se sa energijom na istom mjestu. Došlo je do toga da moram pažljivo birati “bitke”. Ne mogu jednostavno raditi sve što želim, već samo ono što mogu.

Kako bi stvorio vrijeme za bicikl iz ničega, morao sam malo presložiti prioritete. Vježbanje sam sveo samo na ono najnužnije, da ne zahrđam i da me starost ne zatekne debelog i guravog. Vrijeme na internetu također sam morao smanjiti. Sjećam se vremena kada sam pratio sve što sam mogao pronaći vezano za bicikle. Sada popratim malo toga jer, iskreno, većina toga me zapravo ne zanima niti od toga imam bilo kakve praktične koristi. Vjerujem kako sam spomenuo i da nemam vremena. A ako ćemo realno, velika većina enormne gomile sadržaja kojom nas biciklistički portali svakodnevno zatrpavaju i nije vrijedna naših života. Ali to je tema za neki drugi post za koji tek trebam pronaći vremena.

Internetsko vrijeme podijeljeno mi je osim na bicikle i na zavarivanje, jer mi to trenutno donosi kruh na stol i dijelove na bicikl, pa se trudim to raditi što bolje mogu. Iz više razloga. Jedan od njih je i taj što intenzivno planiram pokrenuti i svoj posao. Ne pitajte me gdje ću pronaći vrijeme za to jer ne znam. Ako ga i pronađem ne očekujte da vam kažem gdje sam ga pronašao. Izvolite si sami pronaći svoje vrijeme. Osim svega toga, organizirao sam i zajedničku vožnju s nekolicinom pouzdanih uz moto “Pizda ‘ko izda”. Tako da se ne mogu vaditi na umor, godine i vrijeme. A ne želim biti ni pizda. Svima sam obećao hladno pivo i roštilj, kako bih bio siguran da će pristati na vožnju. Doduše, pristali bi oni i samo na pivo, ali ne bi bilo u redu da ja žuljam sam dok oni gledaju. Plan je bio otpedalirati do Đakova, uhvatiti zraka i odmah krenuti nazad da se pivo ne ugrije.

I tako sam toga dana ustao, spremio se i čekao gotovo sat vremena dok se Žure pojavio. Recimo da je vožnja prošla u redu. Osim zraka, tamo smo uhvatili i malo piva domaće proizvodnje. Put nazad bio je malo… hrapaviji. Stajao sam neuobičajeno puno puta pod opravdanjem da fotografiram i cijelim putem nisam skidao sunčane kako me nitko ne bi vidio da plačem. Ali unatoč tome bilo je lijepo ponovo pedalirati. Kada sam stigao kući, jedno hladno pivo stavio sam među nažuljane guzove, drugo sam otvorio i smješio se u sebi onako iscrpljen.

Već slijedeći vikend i to vrlo nenadano, nabrzinu je isplanirana druga vožnja. Ovaj put na Boroviku. Posljednji put sam s biciklom na Boroviku bio prije najmanje 10 godina. Bilo nas je trojica iz Vinkovaca, jedan Đakovčanin, nekoliko lega i nekih ljudi koji nisu imali što tražiti na Boroviku, a pogotovo na biciklu. Bio je tamo i neki lik koji je taj dan imao ulogu našeg vodiča, vođe, šefa, psa ovčara, osobnog trenera ili nečeg sličnog. Pretpostavljam da je on i organizirao tu vožnju. Ovom prilikom neću spominjati njegovo ime. Ali zove se Branimir Miličić. I kunem vam se, bio je obučen kao ronilac! Ili jako veliki crni spermić. Bio je prvi na svakom usponu, nakon čega bi se žustro vratio da provjeri jesu li svi živi i zdravi, pošto je teren na Boroviku poznat po svojoj surovosti. Pa bi se zatim ponovo popeo. Pa spustio. Uglavnom, pokazao nam je da može voziti krugove oko nas i pri tome izgledati kao tuljan.

Taj prvi susret s Borovikom ostao mi je u lošem sjećanju, ali ne samo zbog ekipe s kojom smo morali dijeliti brdo taj dan. Bio sam razmažen većom nadmorskom visinom i boljim stazama, te sam redovito dizao nos na Borovik i radije išao na Papuk. A pogotovo na Psunj, dok su tamo još postojale staze za bicikle. Ali sada sam bio očajan i pristao bih na sve. Pa i na Borovik.

Ispostavilo se da je Boroš puno ljepši nego sam se sjećao. Dan je bio potpuna suprotnost od onog prije tjedan dana: oblačno, vjetrovito, hladovina, ali bez kiše. Optimalni uvjeti. Zakvačilo nas je nešto malo asfalta, ali sve ostalo bio je po makadamskim cestama. Vozili smo ono što bi Ameri zvali gravel grinding. Vjerovali ili ne, to je stvar i za nju čak postoje i prilično specijalizirani bicikli i dijelovi za iste. Marketinški obmanjivači jednostavno si ne mogu pomoći. Ali nije to sve što Borovik nudi. Unatoč maloj visinskoj razlici, ima puno potencijala. Hoće li se i koliko iskoristiti, vidjet ćemo.

 

Ono što mi se posebno svidjelo jest to što je singlespeed friendly. Kotrljajući teren, bez krvničkih uspona i “zidova” koji bi me natjerali da guram bicikl, a opet dovoljno zahtjevno da se ne mogu opustiti. Dok sam tako rintao uzbrdo i nizbrdo, razmišljao sam kako je ovo dobar teren za jednu od onih 24 satnih utrka i kako mi je nepojmljivo da je netko u stanju voziti bicikl 24 sata. U životu sam samo dva puta radio nešto 24 sata u komadu. Igrao sam Metal Gear Solid i zavarivao. Prvo je završilo žuljevima na palčevima, a nakon drugog sam se oporavljao dva dana. I nemam osobitu želju ponoviti ništa od navedenog. Ali ideja o 24 sata na biciklu neobjašnjivo me privlači.

Ovdje negdje stigli smo na početak ovog posta. Umoran i zadovoljan. Od hladnog piva dijelio nas je još koji kilometar lošeg asfalta, nakon čega sam iznio svoja razmišljanja i palo je nekoliko ideja koje su nam nakon nekoliko piva zvučale baš dobro. Hoće li od njih ikada biti nešto, ne mogu vam reći jer ne znam. Ako bude, vi ste treći po redu koji ćete saznati.

Dok ovo pišem na godišnjem sam, temperature su odvratne, imam osjećaj da se život barem djelomično vraća u prihvatljiv oblik i nadam se da ću prije nego kasnije napisati još koji post i odvoziti nekoliko stotina kilometara. Ako bude i koji kilometar manje, nema veze. Samo da ne bude rata.

Sve fotografije: Neradnik

Nema komentara

Objavi komentar